SABLASTI MARKSIZMA – INTERVJU S PROFESOROM JOHN BELLAMY FOSTEROM

Izvorno objavljeno: Il Grido del Polo, Gordan Stošević i Ivan Popović

 

John Bellamy Foster je profesor sociologije na Sveučilištu u Oregonu, te urednik časopisaMonthly Review, a njegovo je pisanje usredotočeno na političku ekonomiju kapitalizma, ekonomsku krizu i ekološku krizu, te na marksističku teoriju.

 

Da li je Marksistička teorija danas relevantna? Ili su to samo “ostaci ostataka”, implementirani u parlamentarne grupe koje se priključuju mainstream socijaldemokraciji, a u osnovi imaju isti program kao i desničarske partije?

 Nema sumnje da je Marksistička teorijska kritika kapitalizma relevantnija danas više nego ikad, te da ima veliki, rastući upliv u mnogim krajevima svijeta,  što je znak duboke krize sistema,a u porastu je i otpor tom sistemu. Kako sve to prenijeti u praksu jeneminovnopuno teže i razlikuje se od mjesta do mjesta. Izborna politika u Sjevernoj Americi i Europi trenutno je u rukamakapitalističkih partija. Socijaldemokrati su prešli u socijal liberale s jednom jedinomtankomrubnomrazlikom između njh i desnog centra. Ovo nije odraz društvenih snaga na terenu, utoliko što prisile nametnute kapitalom na čitavo društvo, u neoliberalnoj eri u kontekstu ekonomske krize, zahvaljujući tvrdnjama M. Thacher kako sadašnji sistem nema alternative. Sve ovo čini dio priče o “kraju povijesti”: mišljenje da je  liberizam/kapitalizam jedini put koji preostaje u budućnosti nakon pada sovjetskog tipa društva. U ovakvoj atmosferi, kapital koji se suočava s vlastitom nagomilanom krizom, dosegao je ono što je Gramsci nazvao “pasivna revolucija”, upotrebljavajući svoju prevlast kako bi stalno mijenjao pravila u vlastitu korist.

 

Sve ovo, međutim, vodi u pogoršanjeopćih uvjeta, koji se odražavaju u ekonomskoj stagnaciji i poslovanju, povećavajući nejednakosti, planetarno ekološku krizu, šireći ratove, te opće opasnosti za ljudsku rasu- što je sve dovelo do iskrivljavanja predodžbe o napretku kapitalizma. Ljudi se posvuda bore da nađu izlaz iz rastuće društvene i ekološke krize, a sve više i više se ta rješenja vide kao zahtjev za izlaskom iz sadašnjeg sistema zgrtanja kapitala. Neoliberalni sustav je i sam u krizi, zahtjevajući prevlast moći u gotovo svim državama koji prelaze u neofašistički blok kao način sigurnosne kontrole društva, i.e. , upotrebom sirove sile, te savezništvom između bogatih i recentne niže klase ili sitne buržoazije.

 

U ovakvim okolnostima, pokreti i strategije se mogu poprilično razlikovati u raznim zemljama. U Zapadnoj Europi , Americi, u Japanu, to jest, trojka, najvažnija, radikalna borba je općenito prisutna kao extraparlamentarna, premda Laburistička stranka s Corbynom u UK predstavlja krucijalnu parlamentarnu bitku, otkad je vodstvo Laburističke strankepo prvi put zauzelo antiimperijalistički stav. A u globalnim pokretima Juga to bi moglo biti protumačeno kao revolucionarno, kao autentični pokret za socijalizam, moglo bi poslužiti kao osnova, djelujući u širokim sferama. I kao što je to slučaj, već više od stoljeća, najveće revolucije se dešavaju na periferiji ili polu-periferiji kapitalističkog sistema. Brzina kojom će se ekonomska i ekološka kriza kapitalizma razvijati, slabljenje liberalno demokratske države otprilike posvuda, širenje ratova i reakcija, znače da budućnost čovječanstva, više no ikad, zavisi od oživljavanja pokreta za socijalizam i osnivanja Nove internacionale, koja ne sliči na nekadašnje Internacionale ( premda najbliskije Prvoj Internacionali).

Jedna od vaših knjiga nosi naslovTeorija monopolističkog kapitalizma. Možete li nam izložiti glavnu problematiku? O čemu se radi?

 Teorija monopolističkog kapitalizma se fokusira na analizu Paula A. Baraina i Paul M. Sweezy u knjiziMonopolistički kapital, koja je bila najutjecajniji izraz teorijeMarksističko političko ekonomske kritike i krize koja se pojavila u Sjedinjenim državama. Baran se rodio u Ukrajini, u carskoj Rusiji, obrazovao se u Sovjetskom savezu i Njemačkoj, gdje je pristupio Institutu za društvena istraživanja u Frankfurtu, dok je pisao za Hilderdingov Die Gesellschaft, te dobio doktorat u ekonomiji. Nakon što je Hitler došao na vlast, on odlazi u Poljsku gdjeradiu obiteljskoj građevinskoj tvrtci. Ubrzo postaje predstavnik poljskog građevinskog sektora u Londonu, da bi potom otišao u Ameriku gdjestudira ekonomiju na Harvardu. Za vrijeme rata radiza Federal Reserve Board, a zatim ostaje profesor ekonomije na Stanfordu. Njegova najpoznatija knjiga, prethodnica Monopola kapitala, bila je Politička ekonomija rasta (1957), koja postaje osnova djela o Teoriji podložnosti marksizmu.

 

Sweezy je bio sin  jednog od potpredsjednika J.P. Morgan banke, te je rezultat elitnog obrazovanja na Exteru na Harvardu. Privukao ga je marksizam za vrijeme koje je proveo na London School of Economics, te se vratio na Harvard gdje se sprijateljio, kao mlađi kolega, s  konzervativnim ekonomistomJosephom Schumpeterom,  usprkos sasvim suprotnim političkim stavovima. Sweezy je autorTeorije razvoja kapitalizma: Načela političke ekonomije (1942), koju se često smatra kao pojedinačno najvažnije djelo marksističkih ekonomskih načela. Za vrijeme rata, radio je za Office of Strategic Services (Ured za strategiju, ndr). Poslije rata dao je otkaz na Stanfordu, te je zajedno s marksističko laburističkim novinarem i povjesničarem Leom Hubermanom, postao urednikMonthly Review, u podnaslovu, Nezavisni socijalistički časopis, za kojeg je i Albert Einstein, u prvom izdanju,  napisao članak “Zašto socijalizam”? Sweezy je bio progonjen u McCarthyevom anti komunističkom lovu na vještice i odbio je imenovati ljude ili predati zapise predavanja koje je držao na Sveučilištu New Hampshire. Bio je optužen za omalovažavanja suda, njegov slučaj je završio na U.S. Supreme Court ( Vrhovni sud, ndr) koji je presudio u njegovu korist, u jednom od slučajeva koji su McChartya doveli do kraja. Kubanska revolucija bila je i za Barana i za Sweezya glavni događaj, te je časopis  Monthly Reviewpostao važan branitelj revolucije u onome što se tada nazivalo Treći svijet.

 

Monopolistički kapital bio je pokušaj da se marksistička politička ekonomija ažurira, razvijajući teoriju akumulacije u monopolističkoj fazi kapitalizma, u kojem dominiraju gigantska poduzeća. Analize, zasnovane na Marksovom Kapitalu, fokusirane na promjene u prirodi samog sistema, povezanog sa stanjem monopola. Ekonomski gledano, analiza je pustila duboke korijene u djelu poljskog ekonomiste Michaela Kaleckog, u djelima kao što su Teorija dinamike ekonomije (1962), te u djelu austrijskog marksiste Josefa Steindla, Zrelost i stagnacija američkog kapitalizma (1952). I Baran i Sweezy su, međutim došli do puno širih zaključaka, prenoseći analizu na državu i društvo u cijelosti, fokusirajući problem na apsorpciju viška u ekonomiji, što im je omogućilo da kritiziraju pojave kao što su porast prodaje, automobilizacija, militarizam, imperijalizam, i rastuća iracionalnost sistema povezanog uz porast ekonomskog rasipanja.Monopolistički kapital  je direktno dokazivao da normalna država monopola kapitalizma predstavlja sekularnu stagnaciju. Njihove analize su bile najradikalnija kritika kapitalizma koja se pojavila u 1960-im, te su predstavljale osnovu za razvoj radikalne ekonomske politike u SAD-u sve do sredine ’70-tih.

 

U kasnim ’70-im, međutim, događa se svojevrsni revival marksističkog pokreta u Zapadnjačkom marksizmu, koji je po mnogim aspektima bio jako kreativan, ali je istovremeno prouzročio i odbacivanje, od mnogih na ljevici,  ideje o fazi monopola kapitalizma, te povratku na ortodoksnije tumačenje Marksa i marksizma.Sa stanovišta fundamentalista, Marksova kritika kapitalizma je bila dostatna za analizu sadašnjosti, tj, mišljenje kao što je prevladavanje slobodnog kompetitivnog kapitalizma ( pa čak i u odnosu na kompetitivnost u cijenama), te na neposredno, direktno značenje Marksovog zakona o padanju tarifa profita tamo gdje je isti uspostavljen. Čak i koncentracija te centralizacija kapitalizma, porast oligopolije, izdizanje multinacionalnih kompanija, bili su minimizirani. Marksistička politička ekonomija je tako učinila korak unatrag u mnogim pogledima, a mnoge su kritike bile upućene Baranovim i Sweezyevim analizama, kao što je optužba da su negirali Marksovu teoriju vrijednosti, pa čak i još iracionalniju optužbu da su njihove analize bile reformističkog karaktera. Moja knjiga The theory of Monopoly Capitalism (Teorija monopolističkog kapitalizma) koja je objavljena na 20. obljetnicu djela Monopoly Capital (Monopolistički kapital), imala je cilj da odgovori na takve kritike, da ukaže kako se teorija rodila iz Marksove vlastite kritike, te da istraži kontradikcije akumulacije u monopolističkom kapitalizmu. Recentnije izdanje moje knjige, objavljene 2014., pridonose debati koja se pojavila kroz nadolazeće godine.

 

 

Premdasenajveći dio marksističke političke ekonomije od kasnih ’70-tih pa do decenije novog stoljeća pretvorio u ispraznu skolastiku , Sweezy, u suradnji sa svojim kasnijim suurednikom, ekonomistom Harryem Magdoffom, a koje su slijedili idrugi suradnici Monthly Review, razvija moćnu analizu u ovom periodu koji ide od stagnacije do financijske eksplozije, vidi u  financijalizaciji glavni uzrok ekonomske stagnacije. Oni su nastavili i ispitivanja rasta monopola kapitala na svjetskoj sceni u obliku multincionalnih korporacija. Ta analiza monopolizacije, stagnacije i finacijalizacije, pokazala se kao najmoćniji skup opažanja u suvremenom razvoju akumulacije i krize. Najvažnijipredstavnik linije današnjeg razmišljanja, koja ujedinjuje sve te aspekte, uključujući i borbu protiv imperijalizma, je Samir Amin, koji je nedavno objavio Moderni imperijalizam, Monopol financijskog kapitala, i Marxov zakon vrijednosti. Teorija monopolističkog kapitala ( sada ažuriranogkao monopolistički financijski kapital) postigao je dodatni impuls zadnjih godina kroz objavljivanje nekih prethodno neobjavljenih rukopisa Barana i Sweezya, povezanih sMonopolističkim kapitalom( ovaj razvoj je objašnjen u novom izdanju moje knjige). Trajna vrijednost cijele ove tradicije leži u onome što Sweezy naziva  (u naslovima svojih djela) “sadašnjost kao povijest”, to jest, da marksistička  teorija mora biti primjenjena i na promjene unutar samog kapitalizma.

Da li marksizam ima budućnost u stvarnoj politici?

Da, ako govorimo o stvarnoj politici, a ne o nekoj vrsti kazališne politike- pukog mijenjanja fotelja među moćnom elitom- zamjenom za prijašnje u sadašnjosti.

Povijesni materijalizam ostaje realna osnova za svaku kritičku, revolucionarnu politiku koja predstavlja izazov kapitalizmu na svim područjima zemaljske kugle. U tom smislu,  sablast marksizma još uvijekmuči kapitalizam, što je sasvim razvidno iz neprekidnih napada na ljevicu koja proizlazi iz te ideologije, koja danas predstavlja nešto malo više  od ideologije straha kao odgovor. Trenutni odjek  filozofije prakse je naravno različit u raznim dijelovima svijeta. Ipak, pravilo globalne krize kapitalizma je takvo da ublažavamnoge od tih razlika. Kao i u svakom periodu tranzicije, ritam povijesnih promjena se pojačava. Današnji pokret prema socijalizmu pokazuje i znakove fragmentacije radničke klase, te povećanu snagu koju postiže revolucionarna borba s ciljem objedinjavanja ovih različitih interesa. Ono što možemo uočiti na više načina,  jest više kritički, revolucionarniji pokret u svom širenju i objedinjavanju ciljeva – s namjerom stvaranja nezavisnih jednakosti. Ono što je najzačudnije u marksističkom pokretu danas, naročito u Latinskoj Americi, jest širina i kreativnost, uključivanje novih izraza, i šira borba. Krucijalni aspekti ovog procesasu samokritika, naučena iz lekcija prošlosti. Stvarna politika danas je revolucionarna; kao što kaže Samir Amin, “smjela” je u svojim ciljevima.

Koja je budućnost kapitalizma?

Po Istvanu Meszarosu, kapitalizam je odavno prešao svoju uzlazeću fazu i sad je prema zalasku. Ali, istovremeno, njegova destruktivna moć je bez premca. Nedavno sam pogledao u knjizi Budućnost kapitalizma,koju je prije par decenija napisao Lester Thurow, poznati progresivni lijevo liberalni ekonomist u SAD-u. Thurow nije bio radikalan, ali je bio dovoljno kritičan da iznese neke od kontradikcija kapitalizma, te je kaoosoba establišmenta mogao istovremeno biti i strašno pošten. U predzadnjem poglavlju,obzirom na kapitalistički strukturalni odnos prema okolišu, napisao je da kapitalizam sistematski potkopava budućnost. “Svaka generacija donosi dobre kapitalističke odluke, ali ipak efekt zamke je kolektivni društveni suicid”. On sugerira da u kapitalizmu prevladava anarhija, “Tko je na čelu društvenog sistema? Budući da kapitalizam vjeruje da ne postoji društveni sistem, odgovor je da nitko ne odgovara”. Jedno područje u kojem kapitalizam najbolje planira, dokazuje Thurow, je odnos prema vojsci i oblicima represije. Završava knjigu zaključujući da je u kapitalizmu opasnost u “stagnaciji”, uključivši i stagnaciju investiranja. “Bitni problem kapitalizam vidljiv već u njegovom nastajanju (nestabilnost, rastuća nejednakost, lumpen proletarijat) još uvijek čeka da bude rješen”.

 

Naravno, Thurow koji je bio veliki reklamer tehnologije, vidio je u organizaciji tehnologije odgovor na socijalne probleme, više od radikalnih promjena u samim društvenim odnosima. Bio je daleko od revolucionarnog mislioca ili aktera. Ali je značajno kako je čak i taj blago kritički reklamer sistema bio uplašen od njegovih suprotnosti. To se dešavalo u vremenu kapitalističkog trijumfa koji je uslijedio nakon raspada Sovjetskog Saveza. Danas se svatko boji produbljavanja ekonomske krize, rasta nejednakosti na svakom stupnju sistema, ponovnom guranju u imperijalizam i ratove, te prijetnju istrebljenja nuklearnim oružjem i jurećim vlakom prema rubu propasti okoliša. Globalna urbana struktura se pretvorila u ono što Mike Davis naziva Planetom slamova. Buduće perspektive za nove generacije u kapitalizmu- uzimajući u obzir sve gore navedeno- nisu nikad bile gore. Pitanje je: može li čovječanstvo nadmašitiovaj sistem kako bi kreiralo kolektivno podnošljivi svijet? To nije akademsko pitanje, već pitanje preživljavanja.

Koliko su ljudi još u stanju podnositi jaz između siromašnih i bogatih klasa, što bi se trebalo desiti da vidimo promjene?

 “Što ljudi mogu podnositi” je vječno pitanje . To ima veze s mnogim rješenjima u materijalnim uvjetima kao takvima, koji su vezani za oblike društvene kontrole i hegemonije, organizacije s dna, ujedinjevanja snaga, nepovezanošću ili ujedinjavanjem pokreta, smjelošću odgovora, kako globalnih tako i lokalnih i nacionalnih snaga, duhu vremena, kulturnim revolucijama. Kao što je rekao Marx “tradicija svih mrtvih generacija leži kao noćna mora na mozgovima živih”. Za buržoaziju je noćna mora nada u revoluciju, tradicija, kreativnost potpomognuta najviše marksizmom i općenitosocijalizmom. Dok za potlačene noćnu moru predstavljaju veliki porazi nakon pobjeda u prošlosti. Revolucionarne promjene su neophodne kad noćna mora sadašnjeg represivnog trenutka nadjača košmar revolucionarne prošlosti i postane nepodnošljiva, a zaista kad revolucionarna prošlost postane obnovljeni izvor nade u vrijeme ponovne borbe.

 

“Proleterska revolucija, kao one u 19. stoljeću”, pisao je Marx u vremenima poraza,

“ neprestano ih kritizirati, stalno ih prekidati na njihovom putu, vraćati se na nešto što je samo naizgled dovršeno kako bi se obnovilo, ismijavati se nemilosrdno neprikladnim nepotpunostima, slabostima i jadnim pokušajima, čini se da obara neprijatelje samo u svrhu da mu da još veću snagu da se izdigne, još ogromniji, pred njima, zadati udarac sada iz neodređene čudnovatosti njihovih vlastitih ciljeva, dok se ne stvori situacija da se povrati sve ono nemoguće, a onda  i sami uvjeti zagrme:”Hic Rhodus, hic Salta” (“Sad je vrijeme, naprijed”)”

 Mišljenja sam da je i sada trenutak za istu logiku, ali na duže vrijeme i na većoj globalnoj ljestvici.

Da li se marksizam “izučava” više na Wall streetu nego li na lijevom centru? Molim vas da to pojasnite.

 Zabavno pitanje. Da, mislim da se marksizam puno izučava na Wall Streetu, u najmanju ruku među značajnijim intelektualcima. Postoji pragmatični način mišljenja u biznisu, gdje se podrazumijeva da je kritički pogled na kapitalističku ekonomiju po Marksukoristan, dok je neoklasična ekonomija većinom ideološka. Nedavno sam za Jacobin napisao članak o Marksu kao ekonomistu 21. stoljeća (“Novo Marksovo stoljeće, ožujak, 2018). Vratio sam se na poznati članak Jamesa Cassidya kojeg je napisao za The New Yorker 1997. Cassidy se obraćao svom prijatelju, ekonomistu obrazovanom na Oksfordu, vodećem investitorskom bankaru, koji mu je rekao da je Marks bio najznačajniji ekonomist za razumijevanje suvremenih trendova. Cassidy je tada napravio prelom u izučavanju Marksa, izjavio je da je Marks “Budućiekonomist” dvadeset prvog stoljeća. Slijedeći veliku financijsku krizu 2007-09, te posljedičnu ekonomsku stagnaciju, vezanu s najoštrijim povećanjem nejednakosti u svetskoj povijesti, mnogi bi se s time složili, čak i na Wall Streetu. Danas postoje web stranice kao “Ogoljeli kapitalizam”koje Marksa često tretiraju veoma ozbiljno.

 

I dok se to na jednoj strani odvijalo na taj način, studiji marksizma i  Marksa na sveučilištima su se smanjivala, uglavnom stoga što su sveučilišta ustanoveprilično dosadne, te obično deceniju do dvije kaskaju za glavnim trendovima u društvu; današnje akademsko društvo je još uvijek u zamci neoliberalizma Thacher i Reagana. Štoviše, akademska ljevica je zakoračila zaobilaznim putem postomodernizma, što je odvuklo pažnju s glavne borbe današnjice, kroz pesimizam i poraz, premda ipak ne bez znakova kritičkog  napretka. Sada  su mladi ljevičari ipak više kritični  i neposlušni, te više materijalisti i realni u svojim pogledima. U mnogim bogatim kapitalističkim državama porastao je interes za socijalizam i za Marksa.

Ljevica koja je sebe intelektualno razoružala kroz postmodernizam, izgleda spremna da se ponovo intelektualno naoruža, što znači okretanje prema najdubljoj kritičkoj tradiciji, što pruža mogućnosti analize I oruđa za promjene, tj. za filozofiju prakse. To još uvijek nije revolucionarni pokret, ali predstavlja rastuću kritiku kapitalizma, ali i pokušaj sve većeg broja ljudi da izgrade pokret koji će voditi u socijalizam.

 

Prema tome, ne možemo gledati da se Marx češće ozbiljnije shvaća na Wall Streetu, nego je tome uzrok i vrsta određene ideološke panike na vrhu,kako bi se borili protiv rastuće pobune mladih ljudi, koji nisu tek tako privučeni bezobličnim radikalnim populizmom, već nečim puno opasnijim za vladajuću kastu: ne marksizam koji se vraća na nove načine, već prepoznatljivije nastajanje Old Moleiz devetnaestog stoljeća ( časopis koji se pojavio u Americi 1968, a ime je preuzeo iz citata Karla Marxa “Prepoznajemo stare prijatelje, našeg starog jazavca, koji jako uspješno znaju djelovati pod zemljom i onda se iznenada pojaviti:revolucija”.  ndr). Marksizam se stoga danas izučava u mnogim krajevima intenzitetom koji nije viđen još od ’70-tih, te puno sofisticiranije i kritički oštrije.

 Da li bismo danas “kapital” trebali promatrati kroz okvir Thomasa Pikettya ili bismo trebali ostati pri tradicionalnijim lijevim pozicicijama?

 Zajedno s Michaelom D. Yatesom u Monthly Review, u studenom 2014, napisao sam članak“Thomas Piketty i kriza neoklasične ekonomije”.Naša rasprava odnosila se na to da je Piketty djelimično prekinuo s neoklasičnom ekonomijom kao odgovor na aktualnu krizu, sličnije Keynesu ’30-tih godina, te je kao i Keynes ( što sada znamo)  u ovom procesu posudio Marksov  kritički koncept. Pikettyeva analiza u djelu Kapital u dvadeset i prvom stoljeću, vrti se oko famozne formule r>g, gdje r predstavlja godišnju stopu povratka blagostanju – pod čime Piketty podrazumijeva kapital – dok g predstavlja rast  stope ekonomije  ( stopa povećanja u nacionalnom dohotku). Piketty na taj način ponavlja davnašnju pretpostavku teorije monopola kapitala, i puno od marksističko/Kaleckianovog i post-Keynesiyanske ekonomije, vezano za porast bogatstva u suprotnosti sa zaradom u doba financijalizacije. Ali Piketty je iznio ove postulate na veoma elegantan načinte ga nije bilo lako poricati od strane hegemonističkih čuvara ekonomske ideologije,jer je on ipak na vrhu neoklasičnog ekonomskog establišmenta. Čak štoviše, bio je u stanju to potkrijepiti s najsveobuhvatnijom globalnom podatkovnom bazom (“Svjetski vrh podatkovne baze zarada”), koja je zatim preimenovana u “Svjetsku podatkovnu bazu nejednakosti” kojoj je dao ključnu ulogu u razvoju. Njegova analiza udjelu Kapital u dvadeset i prvom stoljeću,uništila je teorijski i empirijskineoklasično poimanje kako razvijeni kapitalizam vodi do smanjivanja nejednakosti. Umjesto toga, on je podcrtao kako nejednakost u bogatstvu rađa dinastijsko bogatstvo. Puno bi se toga moglo reći o ovoj analizi. Ipak, Piketty je izbjegao krucijalna pitanja o klasi, monopolu i o ekonomskoj stagnaciji. Uspio je ostati na području neoklasične ekonomije dok je svojim analiziranjima dodao stupanj kritičkog realizma. Njegova konačna solucija se jednostavno svodi na porez na bogatstvo.

 

Zasluga Pikettya je da je dao izvjesnu vjerodostojnost razvijenijoj Marksovoj kritici, kao što je tradicija Kaleckog, te monopola kapitala, a i Marksovo kompletno ustrojstvo. Ali kad se jednom Pikettyeva veoma parcijalna kritikamainstream neoklasične ekonomije shvati, potrebno je vratiti se na Marksovu teoriju zbog kompletnije kritike, iz koje njegove analize uzimaju – ali na površan i  kontradiktoran način. Važno je naglasiti da Piketty, sa svim svojim raspravama o rastućim nejednakostima povezanim s logičnom koncentracijom  bogatstva u kapitalizmu, ipak izbjegava imenovati cijeli ishod klasne moći ( ne imenujući moć monopola).

Zašto današnja moderna ljevica nije u stanju odgovoriti na društvene izazove? Što mislite o tome?

 Ono što ponekad danas nazivamo ljevicom je široko reformistička, pa čak i reakcionarna politička grupacija koja nastoji poboljšati učinak kapitalizma, ili je neka benignija vrsta neoliberalizma. Čak i tradicionalne socijaldemokratske partije danas predstavljaju najbolje socijalliberalne partije. Ono što često karakteriziramo kao “lijeve partije” nisu ništa drugo do kapitalističke stranke koje u prvom redu služe tim interesima. Socijaldemokratske partije često sebe prezentiraju kao promotore kapitalističkih interesa dok jamče suradnju s radništvom. Kad su na vlasti, prednost imaju interesi kapitala. Puno je složenih razloga za to , uključujući klasnu formaciju, ideološku hegemoniju, te strukture ekonomske i političke moći. Prisutno je također i odbacivanje bilo kakvog pokušajasuprotneprevlasti, revolucionarne ili radikalne strategije na ljevici, koja je uvelikezastrašujuća za liberalizam i predstavlja “kraj povijesti” ideologije, premda je  stalno u defanzivi, potkopavajući i sam smisao svog postojanja.

 

Učinkovitija lijeva strategija, nasuprot, mora imati bazu u izgradnji klasne moći, te iskovati organski socijalistički model društvene metaboličke reprodukcije (da se poslužim Meszarosevom terminologijom), u suprotnosti s otuđenim oblikom metaboličke reprodukcije koju je razvio kapitalizam. Morala bi se postaviti protiv pravila moći, te izazvati čitavu strukturu i logiku države i ekonomije, stvarajući alternativu, zasnivajući moć na kolektivnoj borbi radničke klase sa svim svojim različitostima. Najjasniji primjer primjene takve strategije, kao protagonista, je Venecuela, što je razlog zbog kojeg USA nastoji svim sredstvima to iskorijeniti, ne jednostavno u smislu prevrata u Bolivijskoj revoluciji, već u nastojanju da u ljudskim mozgovima unište taj model kao put prema revolucionarnim promjenama. Ono što je jasno jest da takozvane etablirane “lijeve” partije u vodećim kapitalističkim zemljama nemaju strategiju masovne organizacije, niti alternativne ideologije, a nitistrategije protivnehegemonije. Te partije su dio sistema moći, a ne snage opozicje. One sada mirno stoje dok se neoliberalizam pretvara u neofašizam ( ili u neoliberalne-neofašističke organizacije). Jedini način suprotstavljanja je kroz organizirani pokret prema socijalizmu koji bi dolazio odozdo.

 

Ne bih rekao da je tako samo u Latinskoj Americi ili globalnona Jugu,  gdje bismo morali tražiti inspiraciju. Pokazuju se znakovi na ljevici – koje bismo mogli nazvati stvaran pokret prema socijalizmu- u Corbynovoj Laburističkoj partiji u Velikoj Britaniji, te u Radničkoj partiji u Belgiji. To su briljantne strategije razvoja pokreta iz baze, čiji su izazovi sadašnjem establishmentu ozbiljni. Postoji također i masivni porast ekosocijalizma skoro posvuda globalno uzevši, premda uglavnom kao ekstraparlamentarni način borbe. Mislim da ćemo vidjeti porast ambijentalnog proletarijata širom svijeta, kao predmeta borbe, u odnosu na ekonomiju i na okoliš, lociran u zajednicama, domaćinstvima, na radnim mjestima- sve više postaju neodvojivi za većinu ljudi: materijalna stvarnost.

Zašto ljevica danas dozvoljava da desnica preuzme i teme i rječniklijevog diskursa?

 To ne predstavljanikakvunovost. Pokreti u općem fašističkom rodu  ( u kojeg možemo uključiti klasični fašizam kao i današnji neofašizam ili nacionalistički populizam) su uvijek površno koristili socijalističku terminologiju i oblike kritike u pokušaju da organiziraju svoju nižu srednju klasu, te relativno privilegiranu radničku klasu kao glasače. U tom smislu možemo ideološki  govoriti o “radikalnoj desnici”.Na taj se način u ovom sektoru, kojeg je  C.Wright Mills nazivao “zaštitnica” kapitalizma, postiže napad na stari kapitalizam (ali ne i na kapitalističku klasu), kao i na financijere , na državnu birokraciju, na gornju srednju klasu – na sve one koji se općenito nalaze iznad niže srednje klase po klasi i po statusu. To se događa istovremeno s napadima na one koji su ispod niže srednje klase (privilegiranu radničku klasu), to jest na većinu radničke klase, i na većinu siromašnih, koji uvijek nastoje biti rasno nepovlašteni kao i na recentne emigrante budući da dolaze iz koloniziranih/neokoloniziranih nacija globalnog Juga.

 

Izgradnja masovnih pokreta u neofašističkim terminima, krivo nazvanih “populističkim”, je presudno za usmjeravanje čitave politike na desnicu. Dominantni element neofašističkog pokreta , dok sazrijeva, ipak, predstavlja sam vrh kapitalističke klase (milioneri i milijarderi,te  njihovi pristaše), koji u periodima krize koriste najrekcionarnije slojeve društva kao put prema snaženju njihove političke moći. Nadugo sam o tome raspravljao u svojoj knjizi Trump u Bijeloj kući. Ono što je važno shvatiti da je prisvajanje lijevih ideja od strane takvih političkih formacija/pokreta samo površno, te upotrebljeno na kontradiktoran način. Kad se jednom takve političke formacije domognu vlasti, naizgled radikalni elementi neofašističkog programa ( kao što je podrška radnicima) bivaju uvijek odbačeni, u korist strategije koja direktno naglašava političku I ekonomsku moć najžešćih sektora kapitalističke klase ( u današnje vrijeme gornji sloj monopolističko- financijskog kapitala). Ono na što se cilja u ovoj fazi je sve višei više nizažrtvenih jaraca. Mora se prema tome gledati na izvorni nacistički program, koji eksplicitno posuđuje radnički jezik mjestimično, a kasnije to na svom putu prema vlasti i odbacuje. Takvi pokreti predstavljaju krajnost oportunističkog revanšizma.

Kako gledate na pokušaje ličnosti kao što su Sanders i Corbyn koji su pokušali promijeniti političku sliku u ultrakapitalističkom svijetu gdje kapital sve diktira?

 Fenomen Sandersa  i Corbyna često se uspoređuju, ali oni su vrlo različiti, događaju se u veoma različitim okolnostima. Sandersova kampanja je na mnogo načina bila divna za promatrati, obraćajući se direktno glasačima radničke klase, nešto dotad neviđeno dugo vremena u SAD-u. On se otvoreno nazivao socijalistom i to je jedan od razloga da se mnoštvo onih ispod 30 godina u Americi opredijelilo na glasanju za vrstu socijalizma radije nego li za kapitalizam. Ali Sandersov fenomen je bio sasvim ograničen strukturom američke plutokracije. On je bio kandidat Demokratske partije, ali virtualno bez imalo podrške profesionalnih političara te stranke. Ovdje je važno shvatiti da Demokratska partija nije partija članova ili partija pokreta u niti jednom smislu. Ta partija je ono što Max Weber naziva Honoratorenpartei, stranka koju kontroliraju elite ili velikodostojnici i kojoj nedostaje jasno definirani program ili osnove za masovno učešće van glasanja. Sastavljena je od raznih regionalnih blokova, te se može smjestiti što je bliže moguće na ljevicu ultra konzervativne Republikanske stranke. Da je Sanders bio izabran, on ne bi imao stvarnu vezu s Demokratima, te bi bio jako udaljen od svoje partije i establishmenta u potpunosti, nego što je slučaj Trumpa s Republikancima, te ne bi imao organiziranu političku bazu. Demokratska stranka ostaje jaka kapitalistička struktura. Kao što se i desilo, vodstvo Demokrata je sve uradilo da zaustave Sandersa, te su na kraju rasturili ili izmanipulirali pravila na razne prevarantske načine, kako bi ga negirali za nominaciju, čak i uz cijenu gubitka izbora. Ipak, Sanders nije uopće radikalno stran u ekstremno konzervativnom kontekstu imperijalističke Amerike. U terminma političkih stavova, on je istaknuo umjereni socijaldemokratski program, na mnoge načine manje radikalno od New Deal-a’30-tih. Što se rata i imperijalizma tiče, on je općenito bio na strani vojne mašine Washingtona, premda ju je blago kritizirao.

 

Corbyn predstavlja drugačiji fenomen u sasvim različitim okolonostima. Laburistička stranka u Britaniji je partija članstva, a njegova velika prednost je bila privući ogroman broj novih članova zbog kritičko socijalističkog programa. Njegova popularnost je u činjenici da je prekinuo s tradicijom britanske socijaldemokracije, te ga , u ovom periodu, možemo gledati kao iskreno angažiranu osobu na putu u socijalizam. Ono što Corbyna zaista čini drugačijim je njegov apsolutni otpor imperijalizmu, nešto što ga razlikuje od svih dosadašnjih lidera Laburističke stranke.

Možete li nam izložiti svoje mišljenje o Syrizi i o Podemosu?

Syriza i Podemos odražavaju snagu i slabosti ljevice, stvarni potencijal za revolt, te neodvojive kontradikcije čistog populističkog pokreta. Ti pokreti pokazuju potencijal pobune odozdo, ali u odbacivanju perspektive klasne borbe; ogromni jaz između lidera, koji su jako neodgovorni, i njihove baze; upornog nastojanja lidera da djeluju unutar sistema u potpunosti; njihove reformističke perspektive- sve je završilo izdajom nade koju su probudili. To je najuočljivje u slučaju Syrize na vlasti, ali isto tako u odnosu na Podemos, obje partije su se pretvorile u umjerene socijaldemokratske projekte, u najboljem slučaju. Strateško siromaštvo ovih pokreta je evidentno naročito u odbacivanju socijalizma kao teorije, prakse, cilja. Izdaja baze jednom kad su se domogli vlasti, im je u genima. Ipak, osnova lijevih snaga koje su baza ovih partija predstavlja realnu, aktivnu materijalnu snagu. Moramo se prisjetiti zapovijedi Marksa i Engelsa da “u sadašnjim pokretima, oni (komunisti) vode brigu o budućnosti pokreta”. Radikalno građenje pokreta ne može se svesti na puko kovanje nekih izbornih koalicija, a da se ne izda budućnost pokreta, što predstavlja pokret samih ljudi. Mora imati za cilj eksproprijaciju eksproprijatora.

 

I kao što je znameniti Epikur rekao, “budućnost u potpunosti ne pripada nama, ali niti nam u potpunosti ni ne pripada”. Ona je rezultat naše materijalne borbe i našeg odnosa prema svijetu. U dobu u kojem kapitalizam znači uništenje, moramo nužnopovesti našu nadu od same povijesne borbe, i moći je prepoznati, suprotstavljajući se logici sistema, zaustaviti nezadrživu jurnjavu prema katastrofi, nastaviti graditi svijet sadržajne jednakosti i ekološke održivosti. To je ustvari najveći strah kapitalizma: sablast marksizma danas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s